PREGLED POVIJESTI SELA MLINARCE

Selo Mlinarce se nalazi između Nađkaniže i Letinje, 14 kilometara od Nađkaniže i 11 kilometara od Letenje.Veličina sela se više puta mijenjala. Ponekad je iznosila 40-50 hektara, ponekad više, ponekad manje. Selo je zapisano pod imenom Molnary prvi put 1321. godine u katastaru tvrđave Kaniže. Mađarski naziv sela ,, Molnári “ potječe od riječi ,,molnár", što na hrvatskom mlinar znači, pošto nekada radilo mnogo mlinova na Muri, gdje se mljeo kukuruz za kruh.

Selo se i danas zove Mlinarce, Molnári. Povijest sela je slična susjednim selima ( Serdahel, Pustara ), jer su vlasnici ovih sela u 15-16. stoljeću bili plemići iste obitelji.

Npr.: Billei, Chernel, Hashagyi, itd.

Ime sela više puta se pojavljuje u plemičkim zapisima. U 15-16. stoljeću je stanovništvo sela većinom bilo mađarsko. Od 1540. godine su Turci više puta su poništili južni dio županije Zale. Potvrđuje to i statistika iz 1548. godine, koja kaže da u Serdahelu, Mlinarcu i Szentmihalyu je popisano tek 13 nenastanjenih kuća, 6 siromašnih, 9 novih i više popaljenih. Zbog turske najezde je sve više ljudi ostavilo pomurska naselja. 1564. godine na posjedima Hashagyi i Billei je 4 naselja ostalo bez stanovnika, a u ostalim selima su pak živjeli samo slabi starci i vojnici.

1573. godine u ovim naseljima više nije bilo čovjeka koji bi plaćao porez. U to vrijeme je izgrađena tvrđava zapadno od Nađkaniže, koja je branila naselja od turskih napada. Dio ove tvrđave je bio u hataru Mlinarca, taj dio se i danas zove Grdišče. Crtež i koji je napravio talijanski inženjer, Turko (Turco) do danas je sačuvan. O ratovima protiv Turaka govore mnoge legende. Priča se da je u mlinarskoj tvtđavi boravio jednom i Nikola Zrinski. Iz jedne kule tvrđave su primjetili, da se Turci na sjenokoši, zvanoj Taborišče spremaju za napad. Dok su se Turci pripremali, Zrinski ih je opkolio i natjerao zbunjene Turke u jezero na obali Mure.

Danas se ovo mjesto zove Stiska, i Zrinski.

1569. godine već popisano 23 kuća u Mlinarcima, međutim Turci čitavo selo popalili. Selo je u 17. stoljeću bilo potpuno nenaseljeno.

1710. godine počinje opet život u selu. Tada već nema mađarskog stanovništa, nego su se ovamo doselili Hrvati iz Pomurja i Podravine, bežeći ispred Turaka.

1770. godine je broj obitelji 50, od njih 6 ima hrvatsko ime. Poslije borbi protiv Turaka selo pripada raznim vlasnicima. Tako: obitelji Mercy, grofu Feštetiću, zatim Jurju Zajgaru, pa opet grofu Feštetiću. Za vrijeme Jurja Zajgara je izbio veliki ustanak kmetstva, koje se bunila protiv silnih poreza.

Nacionalnost stanovništa potvrđuje porezna knjiga iz 1711. godine: Drošič, Hajduk, Krašič, Keriš, Lončar, Milecz, Markulca, Grašić, Miklošin, Prosenjak, Šoštrič, Serpak, Šilec, Stanko, Kovač, Petrič, Kukuružnjak, Neznanič, Rubera, Štajer, Vlašič, Vuk, Jankač, Koprivec, Polec, itd. Nalaze se još ova mađarska imena: Taródi, Demeter, Farkas, Hegedűs.

Najteže godine su bile za seljake one, kada je posjede od grofa Feštetića preuzeo plemić György Fekete. Stanovnici su sela primjeli optužbu Mariji Tiriziji, u kojoj su se tužili da gospodar zatvara ljude u zatvore, gdje ih drži 3-4 dana bez jela i pića, zatim im zapovjedi robot. U šumi je zabranjeno pobiranje drva.

U to doba je i Mura opasna, svake godine je 3-4 puta poplavila zemlje. 1769. godine se zbog poplave nije ni želo.

 Za vrijeme revolucije 1848. godine se opet spominje selo. 7. listopada je u ovaj kraj stigao Mór Percel topovima i vojskom da brani južni dio države. Poslije te godine se počinje razvijati selo. Počinje krčenje šume, raste prostor obrađive zemlje, počinje uzgajanje stoke.

1870. godine je u susjednom selu Keresturu izgrađena Željeznica, i mnogi su se ovdje zaposlili.

No ipak su hrvatska sela još uvijek bila veoma siromašna zbog toga su ljudi krenuli u novi svijet, u Ameriku.

Veleposjednik Sándor Lyka nije mogao ostvariti kapitalizaciju, njegove posjede je kupio Elek Karabélyos, pravnik iz Lendave, koji je zemlju podjelio seljacima. No, zemlju su mogli kupiti imućniji seljaci.

1945. godine prema novoj podjeli zemlje je samo 11 obitelj dobilo zemlju.

1949. godine je organizirana prva poljoprivredna zadruga, pod imenom “ Új Alkotmány". Osnivale su sljdeće obitelji: Proszenjak, Vuk, Matola, Kanižai, Ribarič.

1975. je sprovedena fuzija Pomurskih Zadruga. Isto to se dogodilo i sa školama, savjetima, kulturnim grupama. Centar je bio Serdahel, do 1990. godine.

Ova centralizacija je onemogućila društveni, kulturni- prosvjet život sela.  1990. Godine selo se ponovo počelo razvijati.

Naši marljivi ljudi sagradili  su dom kulture, ambulantu, Klub staraca, crkvu, novu školu i to većinom društvenim radom. Velika nam je želja da ostvarimo plodnu suradnju sa susjednom Hrvatskom, s našim rođacima od kojih nas je povijest odvojila. Većina stanovništa sela ima rodbinu “prek Mure". Kotoribu i Mlinarce je stoljećima sve do 1949. g. spajao brod na Muri.

 Mišljenje i želja stanovnika u selu: Želimo i molimo da se opet otvari ova mogućnost, i  nadamo se da će se opet otvoriti granični prijelaz od 1990. g.

Poslije promjene režima i u Mlinarcima se utemeljila mjesna samouprava, koja od 1994. Godine radi kao i Hrvatska samouprava. Bivši načelnik sela Bela Doboš u proteklom vremenu pokrenuo i ostvario značajna ulaganja u naselju.

Potpuna infrastruktura stoji na raspolaganje stanovništvu, koja povećava kvalitet životnog standarda i vrijednost naselja ( kanalizacija, plin, telefon, put za bicikla, izgradnja ulice “Skela").

U planovima je proširivanje stručne škole u Mlinarcima, što znači izgradnju športske dvorane, đačkog doma, školskih radionica. Plan takvog značajnog ulaganja pokazuje veliki zahtjev i veliko zanimanje prema naobrazbi, koju pruži stručna škola.